I priča počinje…

I priča počinje…

Kako je uopće čovjek iz Australije došao raditi u Zagrebačku pivovaru, i to niti manje niti više baš za brend Ožujsko. Ali prije svega, molim vas, MOLIM VAS, recite mi kako se izgovara Ožujsko jer ja i nakon 10 godina provedenih ovdje muku mučim s izgovorom. Jednostavno mi se petlja jezik, ozujsko, ožajsko, ožžžž… Jednostavno mi ne ide, nemoguća misija. Sreća u nesreći tu je i nadimak za pivo, Žuja, tako da kad god sam u situaciji da moram reći Ožujsko jednostavno samo kažem Žuja. Ožujsko je za mene uvijek bilo Žuja i kako stvari stoje tako će biti zauvijek.

I tako sam ja stigao iz daleka, s druge strane svijeta da bih bio pomoćnik brend menadžera za  slavno Ožujsko. Trebalo mi je 30 sati leta i prijeđenih 20.000 km da stignem u rodni grad Žuje, i vjerujte mi po putu sam najmanje 20.000 puta pokušao točno izgovoriti ime.

Prije dolaska znao sam samo bazični hrvatski, ali stvarno samo osnove. Na prvom sastanku u Pivovari bio sam prilično samouvjeren kako ću razumjeti sve što se priča na sastanku. O Bože kako sam bio u krivu. Došlo mi je da se u jednom trenutku ustanem i pitam sve oko sebe: “Pa dobro kojim vi to jezikom pričate. Sve i da pričate Kineskim, ništa vas ne bih razumio.” Nakon tog sastanka shvatio sam da me čeka intenzivno učenje jezika i to od početka početaka, a već ubrzo nakon toga shvatio sam još nešto; bilo bi mi bolje da nikada nisam znao niti riječi hrvatskog, jer one moje osnove s kojima sam došao su mi samo još više otežavale život. Naime moj dijalekt je neka najčudnija mješavina dalmatinskog (i to onog vlajskog iz 1960e) i australskog hrvatskog s primjesama purgerskog. KAOS.

No umjesto da se deprimiram, prihvatio sam svoj dijalekt kao nešto originalno i samo moje što se kroz godine pokazalo kao odličan izvor humora za sve oko mene, a da ne pričam kakve su sve situacije nastale pod utjecajem mog dijalekta. Tako da sam ja na kraju pretvorio svoju manu u prednost i iskoristio ju da nasmijem što više ljudi, što češće to bolje. Jedan moj kolega čak ima bilježnicu naslovljenu “Marijev rječnik” koju na dnevnoj bazi nadopunjuje s mojih hrvatskim frazama. Svako malo otvori rječnik i prolazi kroz sve fraze ispočetka što naravno prouzroči lavu smijeha među svim prisutnima prisjećajući se situacija u kojima su nastale. Taj moj kolega je zaista jedan komičan čovjek koji konstantno nasmijava sve oko seb. Jednom prilikom sam mu rekao: “Prijatelju moj, smatram da zauzvrat što ljude konstantno nasmijavaš, ja sam poslan k tebi da ti budem kolega kao poklon, vjerojatno zato da i ja tebe nasmijem.”

I sada nakon 10 godina života u Hrvatskoj, iskreno mogu reći kako je Hrvatska postala moj dom zahvaljujući Ozoojskom, ošuujsskom ili kako god da se već izgovara…. Ta slova je stvarno nemoguće zajedno izgovoriti u istoj riječi… ali zato Žuja mogu. Zahvalan sam Žuji što mi je dala priliku živjeti u Hrvatskoj i sklopiti sva ta divna prijateljstva koje imam. Žuja je narodno pivo, a Hrvate je najbolje i najlakše upoznati uz rundu Žuje.

Hvala Žuja